Sudioničko upravljanje, danas je od izuzetne važnosti s obzirom na to da se tradicionalni javni i tržišno orijentirani modeli upravljanja sve češće pokazuju neadekvatnima. Razlog su sve kompleksniji izazovi u kreiranju politika, promjene u socio-ekonomskom okruženju te nove potrebe kulturnih djelatnika, umjetnika, publike i lokalne zajednice.
Participacija kao model sudioničkoga upravljanja ili dijeljenja ovlasti, prava i odgovornosti u osnivanju i održavanju kulture i upravljanju njome postala je vrlo popularna riječ u diskusijama kulturnog razvoja u zadnjih 20 godina, ali nažalost još uvijek ne postoji mnogo entuzijastičnih primjera njezine primjene. U području istraživanja k ulturnih politika mali je broj teorijskih analiza sudioničkoga upravljanja u kulturi u izravnom smislu ovoga pojma kao dijeljenja odgovornosti između različitih dionika u upravljanju. Uglavnom je riječ o analizama koje su usmjerene prema različitim oblicima sudioničkoga pristupa u kulturi i umjetnosti, sudioničkoga donošenja odluka u kulturi te sudioničkoga upravljanja u projektima Europske prijestolnice kulture.
Na europskoj razini, sve je više govora o partnerstvima između javnog, civilnog i privatnog sektora jer sve tri strane trebaju biti u stalnom dijalogu kako bi se osigurao uravnotežen k ulturni razvoj. To pokazuje da se širenje koncepta sudioničkoga upravljanja nije odvijalo samo geografski, iz slabije razvijenih u razvijena ekonomska i demokratska politička okruženja, već se počelo primjenjivati u različitim područjima, pa tako i u kulturi. Posljedično, u posljednja dva desetljeća, na nadnacionalnoj i međunarodnoj razini kreirani su i usvojeni različiti dokumenti koji su pridonijeli otvaranju rasprave o sudioničkom upravljanju u kulturi te informirali nacionalne, regionalne i lokalne kulturne politike i dali im smjernice kako postaviti podlogu i okvir za osnaživanje i podupiranje sudioničkih poduhvata koji se događaju na terenu, bilo implementacijom odozgo ili inicijativom odozdo. Međutim, eksplicitno artikuliranje sudioničkoga upravljanja primarno je povezano s kulturnom baštinom, pri čemu se u brojnim dokumentima ova tema može više iščitavati iz pojedinih implicitnih formu- lacija. Na primjer 1995. godine Svjetska komisija za kulturu i razvoj, koju su osnovali UNESCO i Ujedinjeni narodi kako bi se ojačale veze između kulture i razvoja, predstavila je izvještaj Our Creative Diversity.
Kao što je već navedeno, u okviru europske kulturne politike sudioničko upravljanje u kulturi uglavnom je povezano s kulturnom baštinom i muzejima kao institucijama koje ju čuvaju. Brojni su dokumenti i zaključci raznih nadnacionalnih tijela o ovoj temi koji mogu dati smjernice za razumijevanje pojma u kontekstu kulturne baštine te njegove uloge u kulturnom razvoju.
Zajednička odgovornost i sudjelovanje javnosti naglašavaju potrebu za većim uključivanjem različitih aktera i dionika u definiranje kulturne baštine i upravljanje njome te njezinom upotrebom kao resursa održivog razvoja i afirmacije kulturnih raznolikosti. Kao takva, kulturna baština postaje značajna točka demokratskoga angažmana i uključivanja građana kako na razini individualne tako i kolektivne odgovornosti.